Kada si nešto kažeš da ćeš tako i napraviti i onda se to ne ostvari, to je genijalan osjećaj zar ne? Kada si staviš neke obaveze na papir i imaš jednostavno želju da to ostvariš...
Ovo ljeto je za mene bilo ljeto promijene, oblikovanja svog karaktera i fizičkog izgleda. Sve je na pola puta no i pola je ljeta, premda tako ne izgleda (nego ko da je tek počelo jer temperature rastu i rastu). Sve bi trebalo ići po planu da se nisu upleli u moj život - starci.
Idemo u Njemačku, idemo. Ima se novaca? Ima. Na ovaj il onaj način, ima se. Snađe se. I idemo... ... ne nejdemo... ? Zašto? Zato. Baciti 1,500 kn za kartu u vjetar, ask me how. I know. Imati retardirane starce koji se deru na tebe da nemaš cilja u životu i da trošiš njihovo i svoje vrijeme na iluziju života. Jako ohrabrujuće za gotovo pa odraslu osobu, zar ne? I ona se pitam zašto oni misle da sam ja propalitet, što sam odbio i njihova uvjerenja i njihovu religiju. Ne ja ne smatram da mi treba obitelj da budem "potpun". Ja ne smatram da bi trebao osnovati obitelj i da će me to "spasiti" od realnosti, da ću bit "potpun" i da ću biti sretan.
Baš naprotiv, ja smatram da je obitelj nešto što je potrebno ljudima koji nemaju ciljeva u životu, koji iskreno ne znaju što žele od sebe i svoje karijere. Kao umjetnici ili poslovnjaci. Obitelj je karijera koju ja odbijam. Ona kaže da moraš biti sretan otac, uzdržavati svoju obitelj. Zašto bi ja uzdržavao ženu i djecu? Zar je meni to potrebno u životu? Možda bi za koju godinu govorio drugačije (ali onda mi je definitivno ispran mozak) - ja sam previše sebična osoba da dijelim život s još jednom osobom.
Moj život je samo isključivo - moj.
Tragedija za tragedijom. Moja 2010. godina uopće nije sretna. Otc mi ima potencijalni rak a ne želi se liječiti, moja majka je bila na prvoj od četiri operacija kralježnice koje mora odraditi u roku od 2 godine, a moj djed umire od ... svega. Ne žalim zapravo nikoga osim majke, i to na više razina. Prvo sve njih jer su na neku ruku netolerantni i ne žele prihvatiti činjenice da su određeni ljudi u obitelji drugačiji, i nemogu biti ONI reinkarnacija njih samih, ili kako god da se izrazim. To je ono što mi iskreno smeta. A žaljene za bolestima, otac je kriv isto kao i njegov otac. A majka definitivno nije kriva, ona je jedino kriva što je uvijek bila poslušna mome ocu i to ju je dovelo do ove situacije. Sve dolazi do one banalne činjenice da je i moja jedina mačka bolesna. Glupo ali istinito, uz svu tu bolest još mi i ljubimac oboli. Več nekoliko mjeseci ima rane koje nikako da zarastu i nasuprot lijekovima, i pitanje je vremena do kada će to izdržati.
Fakultet ide, no ne onako kako sam zamišljao. Sve ovo je jako šokantno za mene i ja se držim, iako ja imam veliki teret na svojim leđima od pritiska da sam niškorisna gamad do onoga da moram raditi stvari koje sam obavljao samo za sebe i bio sretan zbog toga, sada moja leđa pate. Da li mi smeta, čišćenje, pranje, kućanski poslovi? Iskreno? Ne baš. Lijepo je vidjeti čistu kuću, no kada se pretjeruje s tim onda se stvarno pretjeruje. Smatram da se ne mora čistiti svaki drugi dan, i prašina brisati jednom u 3 dana - to je stvarno apsurdno. No dobro.
Kada se sve sagleda, tlačenje i obaveze, stvarno nekada želim biti netko drugi. Ovo nije ni 30% svega što se desilo, no bolje da ne idem u detalje - oni koji me znaju duže, znaju moju prošlost s blogom i iskrenošću.
No comments:
Post a Comment